Vuk Sredanović je jedan od bivših štićenika dječijeg doma ,,Mladost" u Bijeloj. Kroz svoje odrastanje, suočio se sa velikim brojem izazova koji ga nijesu spriječili da izraste u dobrog čovjeka.

Naša akcija je ponosna što je imala priliku da upozna Vuka i primi njegovo pismo kao svjedočanstvo o dobroti idjenog tvorca akcije - Snežana Ivanović. U nastavku teksta, možete pročitati pismo koje je napisao Vuk, a posvetio Snežani Ivanović.

Vjerujemo da Vas ovo pismo neće ostaviti ravnodušnim, kao što nije ni nas.

Vukovo pismo:

,,Kada imaš deset godina želiš mnogo, mnogo osmijeha i zagrljaja.

Svako dijete obskrbljeno je svakog dana i osmjehom i zagrljajem i milovanjem, uspavankama... Ja, nisam imao kome. Nisam imao ni sa kim. Mnogi od nas nisu imali te "sitnice" - za odrasle, a najveće stvari za dijete. Imali smo jedni druge. Pokazajući brigu na način kako smo umjeli. Kroz godine odrastanja, učili smo da je očitamo i da je primijenimo. Imali smo ljude, neke brižne kao roditelj, a neke strane...kao strano tijelo u krvi. Da, odrastao sam bez roditelja u Domu "Mladost" u Bijeloj.

Čeprkajući tako godinama kroz prostore i vrijeme, u kojima smo nalazili igru, tužbu, smijeh, brigu i plač, neko je pokucao na vrata odbačenih. Zvuk ogromnih mašina, koje smo mi zvali "šleperi". Bilo mi je nejasno šta je to, pa ko su ti šleperi...a, to su bili autobusi. Autobusi iz kojih izlazi gomila odraslih ljudi, većinom mladih. Vrata tih mašina otvarala su se jedna za drugim, a iz njih su ti ljudi koje ne poznajemo iznosili pakete...nizove, rijeke paketa. Jedan za drugim, kao što zijevanje prelazi sa lica na lice, tako je i osmijeh počeo da se širi po nama. Po razdraganosti te mladosti, koja nam je prilazila, pozdravljajući nas i grleći onako snažno kao što keruša ophrli svoje štene na njedrima. Znali smo da su paketi puni poklona. Znali smo da nas se neko sjetio, da nas se neko oduvijek i sjeća, samo je trebalo da se desi pravo vrijeme da nam dođu.Ono vrijeme na koje su naši roditelji zaboravili, namjerno, iz nemoći ili straha. Ne sudim!

Bila je tu jedna djevojka, sada žena. Ne sjećam se tačno momenta kada sam je upoznao, ali dobro pamtim taj sjaj koji se širio poput svjetlosti jutra. Ona je bila tvorac naših osmijeha svakog proljeća. Proljeće je moje omiljeno godišnje doba - rađanje. Valjda sam zbog njih zavolio proljeće, duboko urezano u tačku mojeg početka nadanja. Pokloni su dolazili i prolazili, svake godine, nikada nisu kasnili. Isčekivali smo svake godine proljeće, njih, njihov dolazak. Kažem pokloni su dolazili i odlazili, kao sve materijalno što je prolazno i kratko euforično. Ono što je tokom cijele godine ostajalo bio je osmijeh. Naš osmijeh, kao bezvremeni pupoljak u duši, koji procvjeta, kako mora biti, s proljećem, s njihovim svakim dolaskom.

Svake godine, osim poklona, bilo je druženje tokom cijelog dana. Ja sam to nazvao terapija osmijehom.

Kroz razne igre, muzičke performanse i druga druženja, činili su to da naši osmijesi ostavljaju draž na licu...na licu koje nije bilo utrenirano na toliko dug i intezivan osmijeh!

Imali smo ih u toku odrastanja, ali s vremena na vrijeme, kratkotrajno...ali nikada kao sa njima - beskonačno. Bezvremeno. To je bio skup mladih ljudi, za koje sam siguran da će sjutra postati dobri ljudi i brižni roditelji. Siguran sam u to, jer su godinama posjećujući nas, družeći se sa nama i darujući nam mnoštvo stvari o kojima smo samo sanjali, naučili kako usrećiti dijete! Kako ga naučiti da se smije i najvažnije, kako ponovo povratiti vjeru u ljude, koju su naši roditelji izbrisali...

To je za mene, za nas "Njihov osmjeh" - pupoljak koji je jedna djevojka posadila na tlu odbačenosti, iz kojeg je godinama izrasla bašta boje osmijeha. To je i danas ona, jedno nama dobro znano ime - Snežana. U mom telefonu stoji ime Smeško. Čak i kada usne i lice ne kazuju to, kada njenim licem preovlada briga, u njenim očima uvijek je stajao osmijeh.

Mislili ste da se samo usnama čovjek smije? Ne, najljepši osmijeh krije se u očima. Oči se najljepše smiju!

Ja već 11 godina nisam stanovnik Doma, ali sjećanja su jednako živa. Dok krčim svoj put odraslosti nekada je zaista izazovno, ali znam da nisam sam i da imam. Imam vjeru u ljude, umijem čekati i znam koliko je osmijeh čaroban dar. 

Hvala ti moj Smeško Sneško, jer Naš osmijeh vrijedi više!"

Vuk Sredanović, 

mart 2023.

Ovo predivno svjedočanstvo ostaje kao trag u istoriji humanosti. PONOSNI SMO NA TEBE, VUČE!

Piše: Nađa Stojanović, koordinatorka Media tima